SIGMUND (ROSENBERG) ROMBERG
Rođen je 29. 07. 1887.g. u Nagy Kaniszi u Madžarskoj, odakle je kao jednogodišnji dječak s roditeljima, Adamom i Clarom, 1888.g. doselio u Belišće. Otac Adam govorio je nekoliko stranih jezika i odlično svirao klavir te se bavio i komponiranjem. Majka Clara bavila se pisanjem pjesama i kratkih priča, koje je objavljivala čak i u Beču, a pisala je i kratke humorističke scenske komade koje su izvodili na zabavnim večerima u Belišću. Njihova kuća bila je stjecište umjetnika, slikara, pjesnika i glazbenika, ne samo iz mjesta, već i iz Beča, Budimpešte, Pariza i Praga. Pod utjecajem oca, Sigmund je već u šestoj godini učio svirati violinu, a u osmoj godini klavir. Završivši osnovnu školu u Belišću, upisan je 1897.g. u Realnu gimnaziju u Osijek, gdje je zbog odličnog sviranja odmah primljen u školski orkestar, s mnogo starijim učenicima. Iako je studirao tehniku u Pečuhu, Segedu i Beču te postao inženjer, glazba ga je sve više zaokupljala i odsluživši vojni rok u Beču, vraća se u Belišće, odakle 1909.g. odlazi Ameriku.
U New Yorku radi u početku kao inženjer, a u slobodno vrijeme svira klavir u kavanama. Godine 1912.osnovao je orkestar s kojim izvodi bečku operetnu glazbu u svojoj obradi. Uspjeh ga je potakao na komponiranje, te je skladao niz opereta i revija, a pisao je i filmsku glazbu. Postaje američki državljanin i mijenja prezime u ROMBERG.
Napisao je glazbu za 70-ak mjuzicala, opereta i revija, te se na taj način, svojim kompozitorskim djelom, ugradio u povijest američke i svjetske glazbe. Godine 1925. Sigmund se u Americi oženio glumicom Lilian Haris, a 1926.g. u Belišću mu umire otac, majka teško oboli, te ju upućuje u Beč na liječenje, gdje i umire. Doznavši za njenu smrt, Sigmund sa suprugom dolazi iz Amerike, te uspijeva njeno tijelo prenijeti u Belišće i sahraniti u grobnicu pored muža, u ožujku 1927.g.Taj tužni povratak u Belišće bio je i posljednji u Rombergovom životu, jer više se nije vraćao u mjesto svog sretnog djetinjstva kojeg se s nostalgijom sjeća u svojoj biografiji „Deep in my Heart“ (Duboko u mom srcu.) Kod nas je najpoznatija njegova skladba „Will you remember“ iz filma „Bijeli jorgovan“, „Napitnica“ iz operete „Princ student“, te skladba koju je posvetio Belišću „Belišćanski marš“ skladana 1922.g.
Umro je u New Yorku 1951.g.
U spomen na njega ovo Kazalište započelo je 1970.g. s glazbenom manifestacijom koja se tada zvala „Jesenske muzičke večeri“, ali već slijedeće godine manifestacija mijenja ime u „Rombergove glazbene večeri“, traje i danas, a jedini prekid u kontinuitetu bio je za vrijeme Domovinskog rata.
Iako se nama, običnim ljudima, teško pomiriti s mišlju da je još jedna lađa isplovila iz naše luke, ne smijemo zaboraviti da luka nikada ne zaboravlja svoje brodove i ono što ostavljaju iza sebe kada isplovljavaju. Ovo Kazalište to ne zaboravlja već više od tri desetljeća, jer čuvajući ostatke umrlog svijeta štitimo se od prolaznosti.
ANTUN LULIĆ
Rođen 1927.g. svoju glazbenu aktivnost započeo je u tamburaškoj sekciji RKUD-a “Lazo Radojević – Putnik” 1953.g. kada je orkestar gotovo isključivo pratio folklorni ansambl društva. Osnivanjem zabavnog orkestra pri Amaterskom kazalištu 1959.g. postaje prvi glazbeni voditelj tog orkestra, svira klavir i uvježbava soliste, te godinama ostaje prisutan u direktnom stvaranju tadašnjih programa pod nazivom “Kulturno-zabavne večeri ” i “Zabavni petak”.
Pri industrijskoj školi u Belišću formira tamburaški orkestar a nešto kasnije i pri klubu omladine tadašnjeg Kombinata “Belišće”, koji uspješno vodi nekoliko godina. Prema potrebi pomaže u glazbenoj sekciji kazališta svirajući klavir ili harmoniku, a u pojedinim kazališnim predstavama sudjeluje zajedno s tamburaškim orkestrom Omladinskog kluba.
1984.g. Lulić i tamburaški orkestar iz Omladinskog doma prelaze u Amatersko kazalište i on od tada isključivo radi kao voditelj i dirigent tog orkestra. Zahvaljujući njegovom aranžmanu, skladba Sigmunda Romberga “Belišće marš” doživjela je izvođenje na tamburici, snimanje glazbene emisije na Radio stanici Osijek s tamburaškim orkestrom i solistima 1986.g. za program Radio stanice Zagreb.
S puno uspjeha vodi i zbor Župe Sv. Josipa Radnika u Belišću, a u osnovnoj školi radi kao nastavnik glazbenog odgoja.
U glazbenom životu Belišća bio je prisutan preko 30 godina. Umro je 1990.g.
Najveću aktivnost posvetio je radu u Amaterskom kazalištu i s toga se 2000.g. započelo s održavanjem glazbenog programa pod nazivom “Maestro, hvala za sve – neka glazba dalje teče”, u znak sjećanja na glazbenika koji je veliki dio svog života posvetio divnom i plemenitom radu za radost i ljepotu čovjeka.
DRAGUTIN GIBIČAR
Rođen je 1933.g. u Belišću, a kazališnu amatersku djelatnost započeo je 1947.g. u “Đačkoj sekciji”. Režijom se počeo baviti 1952.g. s predstavom “Prijevara”. 1955.g. u Splitu pohađa jednomjesečni tečaj režije, a 1957.g. u Dubrovniku tečaj glume. Radeći kao redatelj i glumac na scenu postavlja drame: “Bez trećega “i “Ljudi”, te komedije “Klupko “i “Draga Ruth”. Nakon toga rada samo kao redatelj: “Scapenove spletke”, “Sluga dvaju gospodara”, “Šarena lopta”, “Drveni tanjur “i mnoga druga.
1963.g. počinje se baviti i pisanjem muzičkih komedija uz korištenje glazbe raznih skladatelja, te su izvedene četiri njegove komedije: “Stvaramo reviju”, “Ti, more i ja”, “Matematika, ljubav i pjesma” i “Slavonija 66”, od kojih su dvije posljednje odabrane za Republički festival u Otočcu i Pakracu. 1966.g.
Uprava Kombinata “Belišće” postavlja ga za Upravitelja Amaterskog kazališta, a 1982.g. osnivanjem Službe za kulturne djelatnosti SOUR-a “Kombinat Belišće ” postavljen je za rukovoditelja te Službe, gdje ostaje do 1990.g. kada odlazi u mirovinu. Inicijator je glazbene manifestacije posvećene skladatelju Sigmundu Rombergu, kao i dramskog Memorijala Merc – Nikolnikov. Bio je u inicijativnom odboru za osnivanje Društva prijatelja starina u Belišću i prvi tajnik, dvadeset godina predstavljao je belišćansko Kazalište u Udruženju kazališnih amatera Slavonije i Baranje i u nekoliko navrata bio njegov predsjednik. U RKUD-u i Amaterskom kazalištu, kao redatelj, postavio je preko 70 dramskih djela, od kojih su se neka plasirala na Republički festival Hrvatske, a 1968.g. predstava “Mica i Mikica “odlazi na jugoslavenski festival dramskih amatera.
1983.g. predstava “Sokol ga nije volio ” u njegovoj režiji, kao jedna od najboljih predstava Hrvatske, biva upućena na republički festival amaterskih pozorišta Srbije, koji se održao u Kuli.
Režirajući dramu “Hidrocentrala u Suhom dolu ” 1988.g. proslavlja 40 godišnjicu svog amaterskog rada.
Nakon odlaska u mirovinu postaje aktivan u Likovnoj udruzi “Bel-art”, čiji je predsjednik, a od prošle godine obnaša i funkciju predsjednika Turističke zajednice grada Belišća.
Dobitnik Plakete “Grb grada Belišća “za izuzetna ostvarenja i doprinos kulturnom životu Grada.
DRAGUTIN MERC – “NUNOŠ”
Rođen je 1924.g. u Belišću gdje je završio i osnovnu školu. Građansku školu pohađao je u Osijeku, a izučio je i zanat strojobravara u Belišću.
1947.g. zapošljava se u Belišću u svojoj struci, ali je već 1949.g. postavljen za sindikalnog rukovoditelja i radi kao kulturno prosvjetni referent. Iste godine organizira osnivačku skupštinu RKUD “Lazo Radivojević – Putnik” i u novoosnovanom društvu vrši funkciju tajnika.
Iz sindikata prelazi u nabavnu službu tadašnjeg Kombinata « Belišće «, igra u belišćanskom nogometnom klubu, te postaje i nogometni sudac. Ali njegova prava ljubav je rad u dramskoj sekciji tadašnjeg RKUD-a.
Na temelju sve kvalitetnijih izvedbi dramske sekcije, a na prijedlog Saveza amaterskih kazališta Hrvatske , RKUD “Lazo Radivojević – Putnik” prerasta 1957.g. u Amatersko kazalište, a prvi predsjednik Upravnog odbora je upravo Dragutin Merc – “Nunoš”. I od tada neprekidno se nalazi na rukovodećim funkcijama u Kazalištu.
U svom, gotovo dvadesetogodišnjem, radu na polju kazališne umjetnosti, kao glumac ostvario je niz zapaženih uloga i bilo je dovoljno da se samo pojavi na sceni pa da u gledalištu nastane smijeh. Nezaboravne su njegove glumačke kreacije u predstavama: “Tri seoska sveca “, “Bura”, “Hura, sinčić”, “Uzoran muž “, “Porodica Blo”, “Draga Ruth “, “Klupko” i mnogim drugim, te muzičkim komedijama “Stvaramo reviju “, “Ti, more i ja” i “Matematika, ljubav i pjesma “. U ovoj posljednjoj, za ulogu školskog podvornika Sebastijana, dobiva pismenu pohvalu ocjenjivačke komisije na republičkom festivalu dramskih amatera Hrvatske u Otočcu. Ostvario je i niz nastupa kao humorist i voditelj zabavnih večeri ovog Kazališta, a kao čovjek, prijatelj, rukovoditelj i glumac bio je cijenjen ne samo u Belišću nego i izvan njega.
Umire 1967.g.
Kako bi njegov lik i doprinos kulturnom životu Belišća ostao u trajnoj uspomeni, ovo Kazalište na petu godišnjicu njegove smrti, 1972.g. započinje s održavanjem dramske manifestacije pod nazivom Memorijal Dragutina Merca – “Nunoša”. Manifestacija se održava i danas.
IVAN NIKOLNIKOV – “VANJA”
Rođen je 1888.g. Na šumsko radilište u Voćin dolazi 1916.g. kao ratni zarobljenik iz Rusije gdje je prije rata završio dvije godine likovne akademije, a u vojsci se počeo baviti i glumom. Njegov likovni talent brzo biva uočen, te je prebačen u Belišće za crtača u direkciju uskotračne slavonsko-podravske željeznice. Sretan spoj likovnog i glumačkog dovodi ga do formiranja “Diletantske sekcije” 1918.g. Piše svoje prvo i jedino dramsko djelo “Nesretna sudbina” koje je izvedeno 1919.g. u tadašnjem Radničkom domu, u kome igra glavnu ulogu i režira predstavu. S tom predstavom započinje era dugogodišnjeg plodnog rada kazališnog amaterizma u Belišću, na čelu s Ivanom Nikolnikovim, koji se pojavljuje kao redatelj, scenograf i glumac u svim kasnijim predstavama.
S komedijom “Nedužan zavodnik” 1954.g. proslavlja 35-u obljetnicu svog bogatog kazališnog rada, a 1956.g. s dramom “Mećava” definitivno se oprašta od pozornice s kojom je bio neraskidivo vezan blizu 40 godina.
Odajući mu priznanje, na Redovitoj godišnjoj skupštini 1961.g.biva izabran za počasnog člana ovog Kazališta, a 1965.g. za doživotnog počasnog predsjednika Upravnog odbora Amaterskog kazališta.
Umire 1975.g. a od 1977.g. naša dramska manifestacija nosi i njegovo ime.
Rad Ivana Nikolnikova na polju dramskog stvaralaštva između dva svjetska rata imao je veliki utjecaj na kasniji razvoj dramskog amaterizma kod nas, te ga se s pravom može smatrati pravim utemeljiteljem kazališnog amaterizma u Belišću.
ADALBERT GYEREK – BELA
Rođen je 1943.g., a član je Amaterskog kazališta od 1963.g. kada se priključuje zabavnom orkestru u kome svira trubu. Prigodni programi, kojima su se tada obilježavali važni datumi naše povijesti, Akademije, doček Djeda Mraza pred Upravnom zgradom ili u dvorani Kina, Zabavni petak, pa čak i neke predstave Kazališta poput “Stvaramo reviju”, “Što grickaš, druže”, “Jalnuševčani “, obilježavanje Dana Kombinata, Olimpijada starih sportova u Brođancima, natjecanje pjevača amatera na “Ljetu valpovačkom ” i dr., bili su nezamislivi bez Kazališnog zabavnog orkestra. A Kazališni zabavni orkestar bio je nezamisliv bez puhačkih instrumenata i “mladića s trubom” – Adalberta Gyereka – Bele.
Za doprinos glazbenom amaterizmu Kazalište mu 1975.g. dodjeljuje “Rombergovu nagradu “. Smjenjivali su se voditelji zabavnog orkestra, dolazili i odlazili svirači, no on ostaje punih 20 godina, sve do 1983.g. kada prestaje s aktivnim djelovanjem. Ali, to ne traje dugo, jer već 1985.g. ljubav prema glazbi ponovo ga vraća u Kazalište gdje zauzima mjesto u orkestru koje ima i danas. S fotografija njegovih početaka Bela je danas jedini aktivan član orkestra iz toga vremena.
A zabavni orkestar Amaterskog kazališta, zahvaljujući njemu, danas je jedini u ovom okruženju koji svojoj vjernoj publici može u programima ponuditi glazbu “obogaćenu” zvucima trube, što ta ista publika bogato nagrađuje pljeskom. Od strane Hrvatskog sabora kulture uručena mu je Zlatna diploma 1997.g. U nekoliko navrata bio je biran u organe upravljanja naše Udruge, te i danas obnaša dužnost predsjednika Nadzornog odbora.
Samo kulturan i darovit čovjek odabire kulturu i umjetnost kao predmet svog angažmana, svog slobodnog vremena i svoje razonode. On to čini već punih 40 godina, te mu je u sklopu prošlogodišnjih, jubilarnih, 30. “Rombergovih glazbenih večeri “, Kazalište dodijelilo i zasluženo priznanje, a Hrvatski sabor kulture iz Zagreba, kao najviša institucija koja prati rad amatera, nagradio ga je Zlatnom diplomom ( po drugi puta ) za razvoj i doprinos amaterizmu.
Da je njegov rad prepoznat i cijenjen u Gradu dokazao je i gradonačelnik Zvonko Borić, koji je Beli na zatvaranju 30. “Rombergovih glazbenih večeri” uručio poklon – umjetničku sliku od strane grada, a dogradonačelnica Marija Ilić biranim je riječima govorila o njegovom dugogodišnjem doprinosu amaterizmu u gradu Belišću.
IVICA KOPRIVANJAK
Rođen je 1950.g., a u Kazalište je došao kao solist zabavnih melodija 1966.g. Baršunastom bojom glasa uspješno je interpretirao skladbe “Otvori srce”, “Ruže su crvene”, “Suze liju plave oči ” i mnoge druge. U rad dramskog ansambla uključuje se 1976.g. u predstavi “Zemlja je život “dijelom kao solist, a dijelom kao glumac. Već slijedeće godine povjerena mu je glavna muška uloga u predstavi “Teštament”, te od tada pa do danas gotovo da i nije bilo predstave u kojoj nije igrao i to, uglavnom, glavne uloge. ( “Đuka Begović”, “Jalnuševčani”, “Stolica koja se ljulja”, “Gospoda i drugovi”, “Svadbeni marš” i dr. ).
Od 1991.g. počinje se baviti i režijom. U komediji Efraima Kišona “Vjenčanica” igra glavnu mušku ulogu za koju je nagrađen na Smotri dramskih amatera Slavonije i Baranje, koja je održana u Đurđenovcu. Predstava se plasirala na Festival dramskih amatera Hrvatske, koji je održan u Varaždinu, gdje dobiva priznanje za režiju od strane Hrvatskog sabora kulture iz Zagreba.
Slijede predstave: “Tri seoska sveca “komedija Resla i Fernera, “Ugledni gost” komedija F. Hadžića, “Općinski načelnik” komedija F. Babića, “Deložacija” komedija M. Gavrana, “Veseli četverokut” komedija M. Gavrana, “Samo dvaput je čovjek mlad” komedija Beera i Presesa, “Političko vjenčanje” komedija F. Hadžića, “Gle, kako dan lijepo počinje” komedija Z. Bajsića i “Dobro jutro, lopovi” komedija F. Hadžića . U svima se pojavljuje kao redatelj i nositelj glavne muške uloge.
Od 1999.g. radi i kao voditelj dramskog studia mladih našeg Kazališta, te režira dječje predstave: “Izgubljena vjeverica”, “Epepeljuga”, “Čudnovate zgode šegrta Hlapića “i”Crvenkapa i zbunjeni vuk”.
Od 1994.g. obnaša dužnost predsjednika Upravnog odbora Amaterskog kazališta.
Za svoj doprinos na polju amaterizma nagrađivan je u više navrata, od strane ovog Kazališta, diplomama i priznanjima. Hrvatski sabor kulture iz Zagreba dodijelio mu je 1996. i 2001.g. Zlatnu diplomu za doprinos razvoju kulturno-umjetničkog amaterizma i hrvatske kulture.
Za izuzetna ostvarenja i doprinos kulturnom životu grada Belišća , uručena mu je 2001.g., Plaketa “Grb grada Belišća”.